Đed Stevan

Noć se spuštala na ravnu zemlju. Dolazila je sporo osvajajući nekoliko stabala crnih košćela pored Stevanove kuće i umivala ih svojom jesenjom svježinom. Jedno od tih stabala svojom raskošnom krošnjom natkrovljuje ljetnju kolibu. Noć utapa tminom sve, čak i ravnicu, drvenu klupu, vinovu lozu, a ne zaobilazi ni stolicu đeda Stevana, koju na mahove osvjetljava sićušna i nemoćna svjetlost fenjera. Vojvođanska ravnica je za ljudsko oko velika i prostrana pri svakom pogledu. U njenom beskraju čovjek se osjeća nejak, ali je ipak silinom svoga rada i snagom napregnutih mišića uspješno obrađuje.

U tišini se čuje tihi glas đeda Stevana koji kašljuca i poluglasno govori: „Eh, Eh!“, pa se ponovo blago zakašlje. Ustaje i dostojanstveno šeta od jednog ćoška kuće prema drugom. Nije to obični hod čovjeka, već hod bez ikakve nagle reakcije koji harmonično pokreće grudni koš, a Stevan preko pojasa izgleda tanak. Glava okrugla više nego duguljasta, sa licem tamne boje, uskim četvrtastim glatkim čelom, sa malo ali vrlo malo mrke brade i sa krvlju salivenim usnama. Sve je to odavalo njegovu neobičnu mladalačku i poznu ljepotu.

Izraz Stevanovog lica rođen je takav i razvijao se prema njegovom unutrašnjem stanju. Nekad blag i dobrodušan, izraz savršeno kulturnog čovjeka, a nekad despotski hladan i surov, nalik gorštačkoj divljini. Njegove sitne oči sa sivim vjeđama i dugačkim trepavicima bile su duboke i misaone, a ujedno vragolasto snažne i bistro otmene. Neizdrživ je bio njegov kratki pogled svakom drugom čovjeku osim đetetu, atavističke snage i uvijek nekako usmjeren prema nebu. U skladu sa hodom kretale su se umjereno njegove ruke, sa oranjenim dugim prstima, ali opet zadržanom aristokratskom kožom. Nakon tri neodmjerena koraka zastane i dostojanstveno pogleda u svoje sagovornike koji su bili posjedali na drvene tronošce okolo stolovače.

Mnoga đeca iz komšiluka bila su već navikla da slušaju razgovore prije nego ih odrasli zaćeraju na spavanje. Neka oni mladi, no i malo postariji sa nestrpljenjem čekaju da starac progovori. Roditelji i ostali stariji ljudu iz sela stalno ih kritikuju, a đed Stevan ne, on ih uči, smiruje, nadograđuje svojim znanjem čudnih priča iz daleke zemlje Crne Gore. Neki slušaoci nijesu ni znali đe je ta crna zemlja, ali su je osjećali kao svoju, pripadali su joj kao da su na njenom kamenitom tlu, morskom beskraju i cijeloj njenoj ljepoti i herojskoj specifičnosti, časti i ponosu. Posjedala bi đeca mnogo puta oko široke peći i slušala sve što im stariji zbore.

Baba Stana, po svemu vjerni pratilac đeda Stevana, otmena i neobično spontana, sporim koracima sipa đeci sok, a odraslima stavila na šporet kafu, toči ponekome po rakiju, navršuje čašu, ne žali. Đetići nezadovoljno trljaju ruke jer im je baba Stana kanula iz flaše po rukama i prosula rakiju po stolu više no u čašu, a svaki od njih zbori:

„Uh, navrši je, baba!“

„Dostaaaa, eh sad!“

Stana je rodom od Pravilovića, ugledne i čestite crnogorske porodice. Njena staračka sporost nije neobična, ona je i odraz siline i nemilosti teškog života crnogorske žene.  Na glavi joj je ubrađena crna marama koja je pođednako pokrila pažljivo upletenu crnu kosu i prerasporedila dvije pletenice, blago skrivajući njihovu moć i ljepotu. Lice joj blago ublijeđelo, a oči sijaju i brzim pokretima odaju svoj nekadašnji mladalački sjaj.

Stevan Nikolin odavno ne pije domaću rakiju, ali uvijek voli da flaša domaće lozovače iz Crne Zemlje bude tu blizu njega, da se ljudi kad naiđu u goste ili na kratak predah počaste. Miris lozovače ima posebnu aromu. Nabavlja je đe je i najbolja, đe iz golog krša izniče korijen vinove loze, a sigurno nije teško ni pogoditi đe. Otvorena flaša na ljude u đedovom okruženju đeluje omamljujuće jer se ona nije mogla porediti sa drugim rakiještinama iz Vojvodine. Najbolji utisak ostavi onda kada je laganim gutljaima spuštimo niz grlo jer ne klapi, a odmah popravlja raspoloženje i otvara apetit.

„E ovo je rakija!“, reče neko.

„E jes dobra lozovača, nema joj ravne. A, đede?“

On samo klimne glavom, sporo, ali otmeno, gostoprimno.

Starac se neobično dugo priprema za razgovor, pogleduje sagovornike pravo u oči i osjeća želju mladih sagovornika da čuju njegov osjećaj.

Kada počne da govori, svi ga pažljivo slušaju, mlađi ga ne prekidaju u mislima.

*** 

Skide đed Stevan crnogorsku kapu sa glave. Gleda u nju i započinje priču koja ga podsjeća i tišti neđe duboko u staračkim grudima, još otkad napušti Crnu Goru:

„Niko ne zna što ga u životu čeka. Čeljade pravi vile i dvorove, puteve i dvorišta, a kad dođe pogano vrijeme sve mu stane u dvije vreće i dvije skrinje, i na kraju ode na sretnji put praznija rukah.  Kad me pitaju kako dođoh ođe u ravnu zemlju, propanu me suze. Ništa teže nije no kad suze pušti muško čeljade, domaćin doma. Ne umijem vi kazat kako teško bješe, a pokušaću kad potonji put poljubih kutnji prag. U Resnu ima jedna glavica na sred sela, iznad te glavice te smo je svi zvali Ćučica, bješe jedno drvo, brijest, pod koje sam voli bio zaspat, no da mi sade dadnu najlješi ležaj. Podno glavice mi je bila kuća koju i sade sanjam. Tu je kuću gradila ruka mojija đedova, kroz nju su prolazile vojske i prešnici, radovalo se i mrelo. Kad odlučih da pođem u tuđi svijet, to se desi iznenada, a samo ja znam što i kako tako odlučih. Neću vi reć zašto, ali se teško živjelo, pa se morala donijeti takva odluka. I mala Crna Gora imaše svojija muka, kako tadijen, tako i danas i zanavijek, od svoga čeljadeta najprije. Svuđe okolo nas, od sela do sela, pakuju se čeljad, kupe to malo spreme i pokućstva te imaju i odlaze u Bačku. Kad rekoh bratu Jovanu da sam odlučio sa tićima odit, i njega propadoše suze, ali mi nijednom ne reče da ostanem, jer je znava da je tako najbolje. Za život svako najbolje zna, posebice ako je taj život njegov. Žena mi Stana poče pakovat to malo stvari te smo imali, ništa me ne pita, ćuti. U skrinju koja mi osta od pokojne majke i ovu drugu te je Stana dobila u miraz kad je došla u naš dom, spakovala je prešne stvari. Uturi bocu rakije, nekolike zavanđele krpetine, dva džeferdara i toke. Uturi nešto džebane, preslicu, jatagan oca mi Nikole, jedan zreli šipak i crnogorsku kapu. Kad skidoh sa klina gusle, tadijen pomislih da mi se dom zatvori i da u tuđ svijet nosim kosti. Nije mi težeg časa dodilo, ni kad se pređe mrelo. Kad se sa dva zavežljaja prnjina spakovasmo i natovarismo što smo mogli na dvije mazge i magarca od jednoga rođaka, pripovratih se da pomilujem kutnji prag. Sagnuh se, a trnci mi se oko glave savijaju, kleknuh pred kućom i to mi bješe prvi put da pred kakvom silom kleknem. Nikad za svoga vijeka nijesam kleknuo ni pred svevišnjijem, a bi da je trebalo, obuze me tuga, te zamalo ne padoh. Gledam dom, gledam sa Ćučice Resnu, gledam čeljad i razmišljam da bih se vrnuo da ote iko progovoriti da ostanemo. Neću da puštim suzu, ne, ne i ne. Okrenuh se, a mlađarija ka da jedva čeka, a ne zna ni đe, ni kamo odi. Viče nekoje od đece da kolona put Cetinja kreće i da moramo oditi. Jedna naša biza vrti tužno repom, legla na kutnji prag, cvili za nama. Kad poljubih prag, nestade mi vazduha u grudima, ali rekoh da me čuju moja čeljad: ,Zbogom mi ostaj, mili kutnji pragu, za tebe se molim višnjem Bogu, da te čuva od zaborava i propasti. Neka naša kuća bude vječno okupište naše familije, a nama neka Bog pomogne.ʻ Prekrstih se i pogledah put crkve, pitajući vojvode koji nam tamo izgiboše kako ću sade ja živjeti… Crna Goro, zemljo mojija radovanja, ratovanja i tugovanja! Zemljo ponosita, kamena pustinjo najljepših oaza! Zemljo predaka, ponosa, grudo dubokih korijena uraslih u kameno more, tvorevino čojeka, ostaj mi zdravo, vječna moja željo i kolijevko potomaka!“

„I kako si živio, đede Stevane?“

***

„Kad me pitaju ljudi kako treba odit kroz život, ja im rečem da tu ima dosta nauke, koja se ne peče samo iz knjige. Život ti se uvijek mjeri sa smrću, a svaki čojek umire dva puta, prvi put kad mu stane srce u grudima, a drugi put kad ga ljudi zaborave. Zato, kroz život čojek treba odit niti brzo, niti sporo, uz posebnu želju da ne ostane siromašan za iskustva drugija ljudi. Siromaštvo nije kad nemaš, već kada slabašno cijeniš ono te imaš i što ti je Bog dao. Da me je bilo koje čeljade pitalo šta bi rađe uzeo, ili novac ili znanje, ja bih vazda potrča prema znanju. Kad imaš znanje, imaš razbor kako zaraditi novac. A i da znate, ono kad imate više no vi treba, ne štedite ga drugima podati, jer na putu pada, vele ljudi, sretaju te oni koje si usput zaboravio, dok si mislio da si uspješan. E, na sretnji put svi idu jednaki i niko ne odnese sa sobom ništa osim to prnja te na na njega obuku. Treba koračat samo onoliko koliko moreš i koliko moraš. Ja sam uvijek ka mlad, iako se doduše teško živjelo, vazde i sam živio kako ti sadeklen pričam. Uvijek sam tako savjetova svakoje svoje dijete, da se dobrim djelima usmjere prema sebe, jer samo ako pomogneš sebe, moreš i drugima. Nijesam im ja govorio da rade samo za sebe i za svoje interese, no i za druge, čojek ne more sam svijetom odit, ali neka znaju da odaberu društvo ravno sebi. Vazda se srodi s onim te više od tebe zna, tako se napreduje. Čojek koji zna odabrat makar jednog pravog prijatelja, više je no bogat. Razmišlja sam uvijek da se mora radit, neka se uvijek posvršavaju svi oni poslovi što se započnu, to je važno u životu. Ono što si počeo, uradi na najbolji način, jer sve što radimo, ponajviše radi sebe činimo, iako nam se nekad učini da radimo samo za druge ljude. Čojek se ne treba na duge staze vezat za neke stvari koje mogu da ga unište, pa bili to i dobro plaćeni poslovi. Treba sve pravilno na kantar stavit, promjena se nijedno čeljade ne treba plašit, jer svaka promjena ima nešto dobro. Plaši se samo ako iza sebe u životu koji živiš ostavljaš neki nered u postupcima i djelima. Čazbeno i časno živi, ali velikodušnost koju imaš ne širi pred svjedocima. Dosti ljudi za to ne znavaju zahvalit. Poklone što manje primaj, a kadi ih primiš tadijen ih znaj cijeniti.

„Nama, đede, ništa nije jasno šta ti zboriš“, reče jednan golobradi momčić.

„Znaćeš, dijete, kad te život oprli, nijedno čeljade u svijet bijeli nije pošlo te ga nije skučila kakva nevolja i iskušenje. A na tebe je od Boga da znaš odgovoriti, jer se svačija djela pišu i gledaju. Jedno pogansko djelo jače je no iljadu dobrija. Zato, nemoj sebe procjenjivati, neka drugi o tebe zbore.“

„Kakva su to poganska djela, misliš li, đede, na krađe i te rabote?“

„Nije lopov, a ni lažov lako biti, treba znati krasti, ali ne od drugija, no od sebe. Laganje pojede samo sebe.“

„Daj im savjete, Stevane, valjaće im, neka đeca čuju“, reče Stana dok poslužuje đecu komadom patišpanja.

„Gotove savjete je teško davat, ako ih čeljade samo ne prepozna, nema tu pomoći. Zato početnika lovca ne uči da samo kusa od divljači koju su drugi ulovili, no da nauči da sam lovi, e to je znanje. Čeljadetu je najbolje da je samo sebi uzor dobrim djelima. Najbolji je oni čojek koji čini dobra djela. A dobar čojek se odlikuje odom kroz život, tako što ne pravi tutanj kad ga god zapane, niti želi samo za sebe da zauzme previše prostora, nego se pošene da i drugi nešto dobiju. Onaj ko je dobar majstor, učitelj i radnik, vazdijen će isplivati. Što vele ljudi: jedi i spavaj samo koliko moraš, a ne pričaj o svojijem problemima, jer će ih drugi koristiti ka tvoje slabosti. Nekijem je ljudima u svoju porodicu lako postati važna figura bratstva, no ajde de zavrijedi kod Milića da budeš neko i nešto. Ti kreneš, kad na put vojvoda Milija, ti kreneš još naprijed, kad vojvode se postrojile pred crkvu u Resnu, ti kreneš, pred tobom iskaču gorčini, vuksani, vukani i drugi. Zato gledajte da budete dostojni tih sokolova!“

„Teško je ići kroz život. E, da mi se dokopat iz bajuna one tvoje knjige“, reče neko od čeljadi koja slušaju đeda Stevana.

„Iz knjige taki ka ti ne bi ništa znali pročitati, treba vas đecu učiti da sami mislite. Ja da se što pitam, ja bih đecu učio da sami misle, to bi im svaki dan bila domaća rabota. Kad naučiš dijete da misli i da u svemu traži zadovoljstvo, tadijen ćeš pobijediti samoga sebe i duže ćeš živjeti.“

„Kad ćeš nam pričati ponešto od onih tvojih priča, da te slušamo i da učimo?“

„Pričaću vi ja koje god od vas đece bude slušalo i mislilo o tome.“

„Ajde zbori onda, moj đede!“

Tako su počinjale đedove priče.