Preporučujemo

Čudni ljudi

Dok u ruci držim književni prvenac kolege, profesora Prve kragujevačke gimnazije, Maria Badjuka, setno razmišljam o jednoj rečenici davno izrečenoj na ispitu iz hrvatske književnosti. Ispitivač beše profesor Mihajlo Pantić, a ispitno pitanje Vladimir Vidrić. Tokom razgovora o pesniku i njegovom delu dođosmo zajedno, profesor i ja, goluždravi student treće godine, do istog zaključka: Nema velike umetnosti bez velikog bola.

Profesor književnosti, jedan od omiljenih, uspešan, voljen i poznat, izneo je pred nas, svoje čitaoce, svoj život, svoje misli, nadanja, strahove, bolove. Knjiga ispovedne proze Čudni ljudi, koja je svoj prapočetak imala u svakodnevnim zapisima objavljivanim na popularnoj društvenoj mreži, donosi nam iskrene, otvorene i emotivne zapise čoveka koji se u jednom trenutku susreo sa neizlečivom bolešću. Bolest ga je izmenila fizički, naterala da promeni neke ustaljene navike, pogled na život i svet, ali nije promenila ono što on jeste: ČOVEK I PROFESOR. Ta činjenica da pred sobom imamo pisca koji je, pre svega, čovek, a onda, odmah zatim i ništa manje, profesor književnosti, izbija iz svakog retka ove neobične, čudne, a tako drage i bliske knjige, koja se čita u jednom dahu. Kad se pročita prvi put, čitalac joj se žurno vraća, da bi je pročitao još jednom, od početka ili od trećeg poglavlja, petog, sedmog. Čovek, profa, kako ga njegovi đaci od milošte zovu, kolega, Kragujevčanin sa istarskim korenima, poštovalac i ljubitelj pisane reči, sin, brat, prijatelj, građanin sveta, jugonostalgičar i patriota, izneo je pred čitaoce svoj život, patnju i strah. Izvrnuo je, bez lažnog stida, svoju kožu, otključao i otvorio vrata svoje duše i izneo pred nas najskrivenije tajne. Dok zajedno sa njim plovimo životnom rekom, koja je čas mutna i zlokobna, čas bistra i mirna, otkrivamo tananu i nežnu, a ipak istrajnu i čistu dušu čoveka zagledanog u dubinu.

Ono što se nama zauzetim svakodnevnom žurbom, ne otkriva tako jasno i nedvosmisleno, pisac vidi i oseća kao jednu i jedinu istinu. Stojeći na visini na koju ga je uzdigla bolest i život sa njom, autor u svom umu i u redovima ove knjige zrcali iskonske, čiste i jednostavne ideje koje dobro znamo, ali ih svejedno, stalno zaboravljamo:

  • da je život jedan, dragocen i lep i da ga treba živeti svim srcem, bez ostatka;
  • da je detinjstvo kolevka onoga što jesmo i da ostaje trajna riznica ljubavi, nežnosti, snage i potonje sreće;
  • da je čovekov poziv, ma koji bio, ako ga radi odgovorno, savesno i čisto, ono što ga čini uzvišenim i večnim, što prevazilazi njegovo ljudsko trajanje;
  • da je svaki čovek neraskidivo vezan za mesto u kome je odrastao, stasao, sazreo i spoznao život i da svakim korakom i udahom svoje postojanje vezuje za svoj grad, voli ga i pati zajedno s njim;
  • da je književna umetnost večna i neponovljiva, uprkos digitalnom dobu i globalizaciji, ona i dalje ljudima pokazuje put, ohrabruje i snaži, učvršćuje razum, krepi i leči dušu.

U vremenu sveopšte devalvacije ljudskih vrednosti, vremenu strepnje, patnje i straha od smrti, ova knjiga donosi preko potrebnu toplinu, ljudskost, snagu i spoznaju koja mi se sada, mnogo godina nakon onog položenog ispita, otkriva u svoj svojoj punoći: Nema velike umetnosti bez velikog bola. I dodala bih: bez velike ljubavi i iskrenosti.

Ljiljana Ćuković,
profesor srpske i svetske književnosti

Crtice iz romana Čudni ljudi Maria Badjuka

 

  • Ne umirem. Umirao sam. Od straha! Više se ne bojim!
  • Svaki bolesnik ima dva lekara, bolničkog i unutrašnjeg koji je imao buntovniji, revolucionarniji karakter.
  • Treba živeti kroz posvećenost drugome.
  • Sanjam detinje, a već imam godine.
  • Danas, porodica se raspadne brže od šugavog kučeta u jaruzi kraj puta.
  • Za radost je potrebno mnogo naivnosti i hrabrosti.
  • Lepota i inteligencija su među poklonima, a veoma je osporavano njihovo prisustvo u životu ljudi sadašnjih dana.
  • Vredni i radni ljudi su lepi.
  • Lepa reč odavno ne otvara gvozdena vrata.
  • Treba znati stati. Treba znati sebe sačuvati u ovom ludilu. Treba znati biti dobar prema sebi. Treba znati reći dosta!
  • Sestrinska ljubav nije patetika, niti sentiment sladunjavih osećanja, već intenzivan doživljaj koji u duši stvara bolove, setu, uzvišenost i tugu… Zato ponekad osećam da sam defektan i ubog. Ne zbog bolesti koja mi jede vreme, već zbog toga što sam uskraćen za sestrinsku ljubav, sakat zbog siline potrebe za sestrom, a nemam je… Da imam sestru, ne bih smeo da umrem.
  • Čovek se rađa čist, a sve nakon toga je čista iluzija.
  • Živeti ne znači disati.
  • Da bi preživeo u ovom svetu, čovek mora imati snažno sećanje na detinjstvo i odrastanje.

Mario Badjuk, profesor srpskog jezika i književnosti u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, nosilac je brojnih priznanja za svoj profesionalni rad. Trenutno je na doktorskim studijama Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, smer Jezik, književnost, kultura. Rođen je 1971. godine u Smederevu.

Njegova životna misija je duboko i iskreno zalaganje u radu sa mladim ljudima, koje podstiče na poštovanje maternjeg jezika. Sebe vidi kao vizionara koji je sinonim posvećenosti profesuri i očuvanju lepote srpskog jezika.

Bio je aktivan učesnik na Pozorišnim susretima učenika gimnazija Srbije, koordinator Učeničkog parlamenta, novinarske i lingvističke sekcije Prve kragujevačke gimnazije. Tokom rada u Prvoj i Drugoj kragujevačkoj gimnaziji, učenici profesora Badjuka sedam puta su osvajali državno prvenstvo lingvističkih sekcija osnovnih i srednjih škola Srbije. Nalazi se među osamnaest najboljih profesora lingvistike u Srbiji, po odluci Društva za srpski jezik i književnost.

Radio je kao mentor Regionalnog centra za talente u oblasti srpskog jezika i književnosti, saradnik je Zavoda za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja i ocenjivač je udžbenika iz srpskog jezika i književnosti u komisiji Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja.

Među najdražim priznanjima za istrajan rad profesora Marija Badjuka ističe se Đurđevdanska nagrada Grada Kragujevca za oblast obrazovanja.

Nedavno je odlučio se da izda svoj prvi roman „Čudni ljudi”.

Roman je objavio samostalno i može se naručiti putem Fejsbuka i Instagrama 

Bojana Tubić, Prosvetionik