Iz života škole
REPORTAŽA: Kako izgleda jedan običan školski dan u školi na Zanzibaru

Radost u očima đaka, uprkos teškim uslovima za školovanje

Kada vidite učionicu punu dečice koja sede u školskim klupama po četvoro-petoro deleći stolice, ili kako uopšte ne sede u školskim klupama, nego na podu, tj. zemlji, čvsto nabijenoj, na nekim prostirkama, a opet nasmejanu širokim osmesima i sa karakterističnim sjajem u očima, znate da ste u Africi. I to možda baš u Tanzaniji, na ostrvu Zanzibar.

Hakuna Matata životna filozofija, koju možemo da prevedemo kao „Nema problemaˮ, sve može i sve je u redu, kao i princip Pole Pole, tj. cve polako, lagano, opušteno, bez žurbe i stresa, u velikoj meri se odnosi i na školski sistem, tj. sistem obrazovanja na Zanzibaru. Iako nam u početku takav pogled na život, a naročito one aspekte društvenog sistema koji zahtevaju strogu disciplinu i red, može izazivati čuđenje, ipak to na Zanzibaru ima smisla jer stres i pritisci koje deca u nekim drugim zemljama imaju, ovde ne postoje. Ovde su ljudi od malih nogu naučeni da se raduju životu, novim poznanstvima, sitnicama i saznanjima kojima ih život daruje.

Previous slide
Next slide

REPORTAŽA: Kako izgleda jedan običan školski dan u školi na Zanzibaru

Radost u očima đaka, uprkos teškim uslovima za školovanje

Previous slide
Next slide

Kada vidite učionicu punu dečice koja sede u školskim klupama po četvoro-petoro deleći stolice, ili kako uopšte ne sede u školskim klupama, nego na podu, tj. zemlji, čvsto nabijenoj, na nekim prostirkama, a opet nasmejanu širokim osmesima i sa karakterističnim sjajem u očima, znate da ste u Africi. I to možda baš u Tanzaniji, na ostrvu Zanzibar.

Hakuna Matata životna filozofija, koju možemo da prevedemo kao „Nema problemaˮ, sve može i sve je u redu, kao i princip Pole Pole, tj. cve polako, lagano, opušteno, bez žurbe i stresa, u velikoj meri se odnosi i na školski sistem, tj. sistem obrazovanja na Zanzibaru. Iako nam u početku takav pogled na život, a naročito one aspekte društvenog sistema koji zahtevaju strogu disciplinu i red, može izazivati čuđenje, ipak to na Zanzibaru ima smisla jer stres i pritisci koje deca u nekim drugim zemljama imaju, ovde ne postoje. Ovde su ljudi od malih nogu naučeni da se raduju životu, novim poznanstvima, sitnicama i saznanjima kojima ih život daruje.

Škole su otvorene za posete turista, kratke i informativne. Posetioci uglavnom donesu nešto školskog pribora, slatkiša i možda se odluče za neku finansijsku donaciju koja se koristi za tekuće održavanje škole. Na taj način može da se stekne uvid u to kako izgleda jedan običan školski dan u jednoj običnoj školi na Zanzibaru. Same ove posete mogu se posmatrati iz više uglova, jedan od njih je pozitivan, kada deca uživaju u kratkom prekidu nastave jer su im došli gosti, pa nešto otpevaju, fotografišu se sa posetiocima, dobiju i neke slatkiše, kao da je nečiji rođendan, ili olovke i sveske kojih uglavnom ne bude dovoljno za sve jer su odeljenja uglavnom velika, po 40-50 dece, pa onda učitelji i nastavnici školskim priborom nagrađuju ili one kojima je najpotrebnije jer su iz ozbiljnije finansijski ugroženih porodica, ili pak taj kvalitetniji školski pribor bude nagrada za najuspešnije đake.

S druge strane, pitanje je šta se u glavicama ove dečice dešava kada im skoro svakodnevno tokom sezone dolaze u posetu Mzungu (beli ljudi) koji im donose poklončiće i žele da se slikaju sa njima i razmene energiju kroz pozdrave i neposredni kontakt a oni pritom moraju da budu poslušni, nasmejani i raspoloženi da bi se pokazali u najboljem svetlu…

Deca kreću u obdaništa između treće i četvrte godine, osnovnu školu pohađaju od šeste godine, dok srednja škola počinje sa dvanaest godina i ta tri nivoa su u većini slučajeva smeštena u jednom objektu ili u nekoliko njih povezanih istim školskim dvorištem. Na Zanzibaru ima mnogo škola jer je i veliki broj dece i škole su pored toga što ih ima u svakom selu, ima ih i pored puta, glavnih saobraćajnica koje okupljaju decu iz brojnih zaseoka i porodica koje žive pored farmi i plantaža na kojima roditelji, uglavnom očevi, rade. Škole su besplatne – finansira ih država uz pomoć brojnih donacija iz drugih bratskih, muslimanskih država: Saudijske Arabije, Omana… jer je na Zanzibaru 96% stanovništva muslimanske veroispovesti.

Postoji svega nekoliko internacionalnih škola, privatnih koje pohađaju deca hrišćanske ili drugih veroispovesti, bilo da su pripadnici lokalnog stanovništva ili deca stranaca koji su sa privremenim ili trajnim boravku na Zanzibaru.

Obavezne uniforme

Uniforme su obavezne u svim školama i to je jedan od doprinosa manjoj potencijalnoj diskriminaciji jer svi bar izgledaju jednako, bez obzira na socio-ekonomski status porodica iz kojih potiču. Ipak, pošto uniforme finansiraju roditelji kao i knjige i školski pribor, vidi se jasno da se te uniforme nasleđuju ili od starije braće i sestara ili od nekoga iz šire porodice. S obzirom na pripadnost muslimanskoj veroispovesti, devojčice od najranijeg uzrasta nose hidžab.

S obzirom na veliki broj škola, ozbiljan je deficit i nastavnog osoblja. Kvalitet nastave je lošiji jer su odeljenja često prekobrojna za uslove u kojima se ona odvija, pa pažnja i posvećenost koju bi trebalo pokloniti pojedinačno svakom detetu izostaje upravo iz ovog razloga. Dešava se čak da izuzetni učenici iz starijih razreda „pokrivajuˮ časove u mlađim odeljenjima da bi se nastava neometano odvijala ukoliko zbog bolesti ili drugih izostanaka nema nastavnika ili učitelja. Otvoreni su za volonterski rad i potrebna je velika podrška, pa je i ova vrsta doprinosa, bar u nekom ograničenom vremenskom periodu, dobrodošla.

Zvanični jezik je svahili, ali deca od najranijeg uzraste uče engleski jezik i može se reći da se to u velikoj meri primećuje jer nema problema u komunikaciji – veliki procenat stanovništva govori i engleski bar na nivou osnovnog sporazumevanja.

Na studije na kopno
Postoji samo jedan Univezitet na Zanzibaru, ali najveći broj studentata odlazi u kopneni deo Tanzanije na studije u Dodomu, glavni grad ili Dar es Salam koji je i najbliži Zanzibaru, dok veoma mali procenat odlazi na studije u inostranstvo, razvijenije zemlje afričkog kontinenta, Evropu ili Ameriku.

Postoje brojne nevladine i humanitarne organizacije koje na različite načine podržavaju decu kroz sistem školovanja kako bi im omogućili najbolje moguće uslove. Poražavajuća je činjenica da devojčice na Zanzibaru ne pohađaju nastavu tokom ciklusa, ali ne iz tradicionalnih, verskih ili drugih razloga već iz proste činjenice da roditelji nemaju finansijska sredstva da im obezbede higijenske uloške svakog meseca.

Postoje brojni načini kako bi se moglo uključiti u pomoć i podršku i nastavnom osoblju na Zanzibaru, a pre svega sa ciljem da se svoj deci obezbede pristojni i prihvatljivi uslovi za obrazovanje, ali i šanse da ovim putem izađu iz loših životnih uslova u kojima ona i njihove porodice žive.

Kada vidite blistave dečje osmehe i shvatite koliko je minimalno potrebno da bi ona bila srećna, onda i obična turistička poseta može da ima svoju svrhu i misiju i otvara mogućnost da uz malo pažnje, truda i posvećenosti nekoj deci učinimo još radosnije školovanje i samo detinjstvo.

Jelena Jović,
autor teksta i fotografija

Strastveni putnik i fotograf, putopisac, umetnička duša očarana lepotama ovog sveta i života.