Iz ugla stručnjaka

OD ŠERLOKA HOLMSA DO DIRIGENTA U UČIONICI

Mirjana Trifunović Paul, psihološkinja u OŠ „Isidora Sekulić” u Pančevu, na prvom od deset akreditovanih stručnih skupova e-OBRAZOVNA AKADEMIJA koje već treću godinu organizuje Grupa Klett Srbija, podelila je svoja iskustva o inkluzivnom obrazovanju kod nas.

Šta podrazumeva inkluzivno obrazovanje u učionici, kako izgleda rad sa decom koja imaju teškoće u učenju i razvoju, kako pomoći nastavnicima da pored redovnih obaveza pripremaju materijale za rad sa učenicima koji znanja stiču po individualnom obrazovnom planu (IOP), koje strategije podučavanja da primene, neka su od pitanja na koja je odgovore ponudila psihološkinja u OŠ „Isidora Sekulić” u Pančevu Mirjana Trifunović Paul, na besplatnom akreditovanom vebinaru e-Obrazovne akademije koji za nastavnike i roditelje organizuje Grupa Klett Srbija.

Sa više od 20 godina iskustva u obrazovnom sistemu i sedam u sistemu socijalne zaštite (ukupno 27), Trifunović Paul je poručila da veliku važnost u uspešnom inkluzivnom obrazovanju treba da imaju mali školski timovi u kojima su pored učitelja, nastavnika i stručnih saradnika učenički roditelji nezamenjivi saradnici.

– Škole liče na svoje direktore, jer „glava kuće” emituje vrednosti koje želi u svom okruženju. Akcenat je na jačanju profesonalnih kompetencija zaposlenih, negovanju profesionalaca i svih službi koje su tu da potpomognu učenicima i saradnji sa porodicama. Volela bih da roditelji razumeju koliko je naš posao važan i odgovoran i da zajedničkim radom podižemo kvalitet obrazovanja, jer je u našem zajedničkom interesu da deca budu zadovoljna u školama u kojima provode veliki deo svog života – ističe sagovornica e-Obrazovne akademije.

Prema podacima Ministarstva prosvete 22.500 učenika pohađa nastavu po individualnom obrazovnom planu. Kako da na pravi način obrazujemo decu koja imaju neku teškoću u učenju, bez obzira da li je reč o intelektulanom funkcionisanju, ponašanju, kontroli emocija, održavanju pažnje i koncentracije ili nečemu drugom?

– Rad u školi je jedan od najodgovornijih poslova koje je moguće obavljati sa decom ukoliko mu pristupimo na profesionalan i odgovoran način. Mislim da unošenje previše pravilnika i preobimne školske dokumentacije otežava direktan rad sa decom, tako da sam ja zagovornik teze da imamo dovoljno vremena da istražimo šta svako dete u odeljenju ima potrebu da nauči,  koje stilove učenja ima i koje specifičnosti, jer nijedno dete nije isto. Za početak treba da shvatimo da ima dovoljno vremena i da nema potrebe juriti da se popunjavaju formulari, liste indikatora i slično. Naravno da zakonodavac traži te materijale, ali ohrabrujem kolege da pristupimo tom poslu korak po korak i najpre se baveći konkretnim detetom.

Koliko je iz Vašeg iskustva to ohrabrenje potrebno? Kada pominjete kakav je to proces zvuči da nastavnik oseća popriličan pritisak da li će napraviti grešku.

– Tako je. Naše male školske zajednice imaju stručne saradnike, učitelje i nastavnike iz stručnih veća i ja zagovaram tezu da mi činimo jedan mali tim. Najsvežiji mi je primer od pre nekoliko dana. Upisali smo učenika sa autizmom u prvi razred i naravno da učiteljica u septembru i polovinom oktobra ne može da dopre do jednog učenika, jer ima 25, za nju novih đaka. I onda smo se organizovali tako što sam pola dana provela kao pedagoški asistent tom detetu, razmenila sam sa učiteljicom mišljenje, napravili smo presek stanja na koji način to dete uči i dogovorile se da razmislimo na koji način može da napreduje. Taj timski rad je velika prednost u našim školama. Imamo kvalifikovane kolege i stručne saradnike i treba da se ide ka tome da svi radimo kao jedan tim, bez žurbe i presije sa papirima i formularima.

Kakva je uloga roditelja kao dela tima?

– Jako velika, pogotovo kada govorimo o deci koja imaju neke specifičnosti ili smetnje u razvoju. Roditelj je nezamenljiv sagovornik i saradnik, jer daje neophodne informacije o dečjem razvoju do trenutka polaska u školu, a i nadalje nam svakodnevno može dati povratnu informaciju da li je dete kada se vratilo kući bilo raspoloženo ili nečim nezadovoljno, uzrujano ili frustrirano. Prava saradnja i pravi timski rad podrazumeva da i roditelj bude uključen. U našoj školi smo postizali bolje rezultate kada su roditelji bili pravi saradnici i kada smo postavljali iste ciljeve u obrazovanju te dece, iako su ona imala niže intelektualne sposobnosti, za raziliku od dece koja su imala velike šanse da u potpunosti razviju svoje kapacitete, ali su roditelji imali svoje zamisli i nisu slušali reč struke kada je u pitanju prognoza i predviđanje uspešnosti u obrazovanju.

Pomenuli ste važan trenutak u obrazovnom procesu, a to je prvi razred. Ali bitan je i peti razred jer deca ulaze u drugačiji sistem rada, dobijaju predmete nastavnike. Koliko je i kakva podrška potrebna?

– Poslednjih godina u mnogim školama je postala praksa da učitelji prenose informacije predmetnim nastavnicima u petom razredu i to je odlično zato što nastavnici dobijaju proverene puteve na koji način određeno dete uči i u odnosu na to formiraju svoja očekivanja od njega. Mislim da je to nepohodno ugraditi kao mehanizam u sve škole.

Vrlo često se na roditeljskim sastancima iznosi podatak o prosečnoj oceni, odnosno uspehu čitavog odeljenja. Koliko to nastavnicima treba da bude nekakva vodilja, pošto govorimo o individualnom pristupu.

– Mislim da je to jedna statistička mera koja nam apsolutno ništa ne govori o pojedinačnom detetu, niti pogoduje inidvidualnom i personalizovanom obrazovanju koje se zagovara u inkluziji.

Kada sve ovo uzmemo u obzir da li možemo da kažemo da je posao kreiranja inkluzivnog obrazovanja ozbiljan istraživački rad?

– Volim da ga upoređujem sa poslom detektiva, jer mi u školi procenjujemo razne parametre i pokazatelje i na neki način pravimo profil učenika. Pri tome je važan svaki detalj: da li dete uspostavlja kontakt očima sa učiteljicom ili učiteljem, koliko mu traje pažnja (često se radi o sekundama), da li se druži sa vršnjacima, da li inicira igru ili se pasivno priključuje… To je more informacija do kojih ne možemo doći za mesec, dva, pa čak ni za tri meseca prvog razreda. I to zaista jeste istraživački rad, a na kraju tog puta, kada dobro upoznamo učenika, nalazi se taj čuveni formular za IOP 2.

Da li propisi koje pominjete ostavljaju za to vreme?

– Sistem čine živi ljudi, niko neće dotrčati u školu u novembru i reći gde je IOP za dete je krenulo pre tri meseca u školu. Mislim da često sami sebi pravimo tenziju. Volela bih da gajimo male školske zajednice gde niko ni na koga neće vršiti pritisak, jer inkluzivno obrazovanje jeste zahevan posao i poslednje što je potrebno je da neko koje van učionice napravi pritisak na obrazovanje dece u učionici. Treba da vidimo kako jedni drugima možemo da pomognemo u ovom poslu.

Da li postoji neka mapa koja predstavlja niz koraka kojih se treba pridržavati u formiranju individualnog obrazovnog plana i da li je važno da se na početku otkrije koji stil i način učenja je pogodan za dete?

– To će se otkriti vremenom. Bitno je gledati čulne pokazatelje kod deteta, kapacitet, veštine pisanja i čitanja, procenjivati svaki segment. Kada dajete instrukcije za bilo koji zadatak u odeljenju vi imate u vidu i učenika kome je potrebna neka podrška, ali u tom trenutku ne znate koja. Potrebno je da promislimo, postoji i brojna literatura.  Treba da damo sebi vremena jer želimo da otkrijemo koje su mu težnje, šta voli, u čemu uživa, na koju instrukciju se nasmejao, a na koju se snuždio. Treba posmatrati govor tela, način na koji drži olovku, da li govori ili ne… Imali smo u školi decu sa visokom inteligencijom koja je „proradila” tek u trećem ili četvrtom razredu, a u prvom i drugom razredu su pružali sliku dece koja ne govore, jedva ulaze u učionicu, ne druže se ni sa kim. Ne znamo koliki je kritični period razvoja svakog deteta, to otkrivamo tokom rada.

Koliko je teško nastavniku da prevashodno prepozna mogućnosti i izazove, a ne probleme i prepreke?

– Mislim da je to tendencija koju negujete kod sebe ili ne. To je otprilike ona priča da li je čaša poluprazna ili polupuna. Smatram da je i za vas kao ljudsko biće bolje da posmatrate što više polupunih čaša zato što vas to lično vodi u razvoj, onda doživljavate profesionalne uspehe i otkrivate čuda kojima prisustvujete. Ako posmatrate da je čaša poluprazna vi ćete biti očajni i u sve gorem psihičkom stanju, što mislim da vam nikako ne treba.

Na šta se misli kada govorimo o teškoćama u učenju i sa kojim ste se suočavali kao psiholog?

– Spisak je bezgraničan. Postoje razne međunarodne klasifikacije smetnji u učenju, teškoća u učenju, kao i intervencija u obrazovanju i iščitavanje tih klasifkacija nam ne omogućuje da jasno vidimo jedno dete. Često od šume ne vidimo drvo. Ja sam zagovornik teze da probamo da vidimo drvo, odnosno tog konkretnog učenika. Od 2017. godine postoji katalog asistivnih tehnologija koje su od velike koristi u radu sa decom, razne lupe za uveličavanje, peščani satovi koji fokusiraju pažnju detetu na tačno određen vremenski interval, graničnici za pisanje i slično. Postoje učenici koji imaju takozvane dislalije, disgrafije, diskalkulije koji prosto ne razaznaju od celog teksta ono što je važno, na šta da fokusiraju pažnju u tom trenutku. Ranije smo od kartona pravili graničnike koji dete montira i kroz prozorčić vidi ono što je bitno da vidi u tom trenutku. Danas postoje pomagala za to i savetujem kolege da prelistaju katalog. Postoji more ideja šta možete da naručite ili da napravite, a to ranije nije bilo na raspolaganju.

Koliko je u svemu tome važan kreativni pristup?

– Veoma je važan. Vaše je da pokušavate, a kada će vam i u kom trenutku nešto pasti na pamet zavisi od vaše kreativnosti, ali i od broja pokušaja. Davno smo imali dete koje je šetalo po učinici ne vodeći računa da prolazi između stolova i da ometa drugu decu, pa je učitelj zalepio izolir traku u poslednju trećinu učionice i rekao mu da se kreće do te linije. Deluje banalno, ali u ovom slučaju je linija stvarno zaustavila to dete. On je imao jedan vid autizma sa visoko razvijenom inteligencijom, a danas je završio studije istorije. Čak i mi koji mislimo da je čaša polupuna teško da bismo mu kada je imao sedam godina dali takvu prognozu.

Da li je potrebno davati prognozu na samom početku?

– Ne, ali je prirodno da se roditelji pitaju za perspektivu svog deteta i prirodno je da to čine s vremena na vreme. Nije loše svake treće godine napraviti sastanak sa roditeljima da vidimo koja nam je perspektiva, u kom se pravcu krećemo, ne u smislu da „zakucamo” put detetu, nego da razmenimo ideje za njegovu budućnost. Imamo u praksi slučajeve da su deca sa smetnjama u razvoju bila odlični majstori, pomoćnici kuvara, varioci, ali i da su završila visoko obrazovanje što je zavisilo od njihovog intelektrualnog kapaciteta. To ne vidite odmah. Test za polazak u školu sadrži deo koji daje dobru prognozu uspeha iz matematike, ali to nije potpuna informacija. Nju dobijate iz dana u dan, pravite mozaik o sposobnostima, postignućima i očekivanjima od konkretnog detata i tako kreirate njegovo obrazovanje.

Kako nastavnici da kreiraju materijale za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?

– Svako treba da odredi koje resurse ima na raspolaganju. Postoje vrlo jednostavne intervencije. Na primer, u slučaju jednog deteta dovoljna intervencija je bila da kontrolni zadatak sa šest pitanja isečete na trake i kada odgovori na jedno dajete mu sledeće pitanje. U nekim slučajevima je peščani sat davao dobre rezultate zato što fokusira pažnju detetu. Ovo su sve ideje, a ne recepti. U priči o inkluzivnom obrazovanju i obrazovanju uopšte nema recepata, morate da probate da biste videli šta funkcioniše jer je svako dete sa smetnjama u razvoju specifično.

Možete li da iznesete iz svog bogatog iskustva kako dolazite do određenih rešenja?

– Navešću najsvežiji primer, ali naglašavam ovo nije recept, već priča o tome kako smo trenutno u istraživanju. Prošlo je dva meseca od polaska u školu deteta koje ima elemente autizma. Zna da čita i piše, zna i ćirilicu i latinicu, ali čita mehanički i ne razume pročitano. Shvatili smo da je sposoban za reprodukciju, ali tragamo za načinima kako da mu pomažemo u produkciji odgovora. Za nas je taj deo potpuna misterija i tu smo stali. Isprobavaćemo razne stvari, ne mogu čak ni da kažem šta ćemo sve raditi, neka će se ideja roditi tog dana ili će proizaći iz nastavnog materijala koji smo pripremili. Odličan je u imitaciji, što ukazuje na to da verovanto može da uči iz iskustva, pre nego iz materijala. Stavićemo pod lupu taj njegov kapacitet za imitaciju i videti da li je možda to kanal saznavanja i učenja za njega, ali možda ćemo to shvatiti u junu 2023. godine. U psihologiji postoji period koji se zove iluminacija, to je period pre nego što dođete do otkrića, čini vam se da ništa ne radite, da je sve „mrtvo more” i da ne znate šta ćete. Mislim da je taj period dragocen jer se tu krčka ideja i samo je pitanje vremena i nekih spoljnih podražaja kad će vam pasti na pamet šta da uradite. Svi mi volimo da znamo šta će se sutra desiti, ali kod sebe morate negovati i tolerisanje neizvesnosti, jer ako to prihvatite onda se nećete previše stresirati što niste IOP formular popunili u novembru. Neophodno je da se smanji tenzija jer je prvenstveni cilj da očuvate sebe kao ljudsko biće da vam bude dobro. Ako napeti ulazite u školu, ako imate nerazumevanje direktora ili stručne službe vrše pritiska na vas, to nije klima u kojoj može da se radi inkluzivno obrazovanje.

Kakva klima treba da bude da bi se podigao kvalitet inkluzivnog obrazovanja u Srbiji?

– Zavisi od mnogobrojnih faktora. Potrebno je da unapređujemo svoje znanje i veštine na duge staze. Priča o obrazovanju je maraton, a ne sprint i imajte to u vidu. Nigde ne jurimo, nećemo doprineti ni detetu, ni porodici, ni sami sebi ako jurimo. Važno je da se profesionalno osnažimo, da razvijamo kulturu saradnje sa roditeljima koji su neprocenjivi saradnici, ali i da podstičemo saradnju u našim malim školskim zajednicama, da gajimo razumevanje, dobre međuljudske odnose. Bitno je i da se radi na smanjenju tenzija u učionici zato što to deca osećaju. Iskoristite sve moguće resurse koje imate. Neka ostali učenici uz vaše instrukcije budu pomagači. Podučavanje je najveći stepen iskoristljivosti znanja koje posedujete, tako da ćete na kraju od Šerloka Holamsa kojim smo počeli postati dirigent u svojoj učionici. Ako znate kuda idete sa nekom decom kroz proces obrazovanja, kako da iskroristite resurese drugih učenika, to su učionice u kojima ima dosta veselja, u kojima vlada radna, zahtevna atmosfera, ali ima i dosta perioda opuštenosti. To je nešto što prija svakom ljudskim biću, bilo da je reč o profesionalcu u toj učionici, deci ili njihovim roditeljima.

Učite od mentora

Kakav je savet za one koji su na početku karijere u koji se prvi put suočavaju sa ovakvim zadatkom?

– Na početku karijere imate mehanizam koji se zove mentorstvo. Nažalost, viđala sam puno primera da se to formalno sprovede i da se mentor samo potpiše na izveštaj pripravniku. Volela bih da kolege koje su na početku karijere idu kod svojih mentora na časove. U pravilnicima postoji i taksativno navedeno koliko časova treba da provedu kod mentora u učionici. Praksu ne može ništa da zameni. Vi ćete svakako istraživati prema ličnim afinitetima i preferencijama, ali je dobro za početak da vidite kako rade starije i iskusnije kolege. Za mene je u ovoj oblasti mentor bila Tatjana Čolin koja je radila kratko vreme u zemlji, a trenutno je nezavisni stručnjak i angažovana je u reformama raznih obrazovnih sistema i sistema socijalne zaštite širom sveta. Od nje sam mnogo naučila u ovoj oblasti, ona je bila moj mentor iako nije radila u mojoj školi.

Odgovori na pitanja učesnika skupa

Odgovori na pitanja učesnika skupa

Mirjana Trifunović Paul je tokom vebinara odgovarala i na pitanja onih koji su slušali razgovor, a mi prenosimo neke od najzanimljivih odgovora:

Šta ako roditelj odbije da da saglasnost da dete radi po IOP-u?

– O tome sam nedavno razgovarala sa prosvetnom inspektorkom jer smo imamo takav slučaj u školi. Ako roditelj odbije da potpiše saglasnost za rad po IOP2, dete se ocenjuje i procenjuje po uobičajenim obrazovnim ishodima programa nastave i učenja i samim tim je moguće da dobije jedinice, a moguće je i da ponavlja razred. To je u skladu sa zakonskom regulativom.

Da li IOP 1 treba da bude vezan za sadržaj gradiva iz razreda koji učenik pohađa ili može da bude ono što nije savladao iz prethodnog razreda?

– U slučaju IOP 1 se mora pridržavati obrazovnih ishoda koji su definisani od strane zakonodavca. Može se menjati nastavni materijal, pomagala, vremenska dinamika, ali ne i obrazovni ishodi.

Da li IOP 2 treba da povezujemo sa nastavnom jedinicom koju rade ostali učenici?

– Ne. Ako učenici, na primer rade Pitagorinu teoremu, a dete sa niskim intelektulanim sposobnostima to ne može da razume, možete da mu date nešto što nema veze sa Pitagorinom teoremom. Ovo je u teoriji idealno rešenje, ali je u praksi često nemoguće.

Zašto se malo pažnje poklanja IOP-u 3?

– Ako imate šarenoliko odeljenje, a takvih je sve više, potrebne su velike kompetencije da stignete do svakog učenika. Mislim da je to posao za koji treba da ste visoko motivisani, za koji treba da imate resuse poput pedagoških asistenata. U nekim drugim obrazovnim sistemima imate novčanu motivaciju nastavnika (što nije slučaj u našoj zemlji), imate obilje resursa, pedagoške asistente za slobodne aktivnosti dece, aistente koji provode veliki odmor sa decom, personalne asistente. Naravno da u takvom obrazovnom sistemu lakše stignete i da radite sa učenicima po IOP 3. Savetujem da ove učenike uputite na dodatnu nastavu, bilo da se ona odvija u školi ili u regionalnim centrima za talente, a još jedna mogućnost je i Petnica.

Zar ne mislite da su ovolikim obraćanjem pažnje na decu sa posebnim potrebama ostala deca ispaštaju, odnosno gube vreme?

– Ne. Istraživanja čak pokazuju da su socijalne veštine i kompetencije ostale dece veće ako su u odeljenju imali dete sa smetnjama u razvoju. Deca imaju razvijeniju empartiju, socijalne veštine, veći nivo fleksibilnosti i čitav niz osobina koje su poželjne za život. Niko nije zamislio inkluzivno obrazovanje tako da nastavnik sedi pored deteta koje ima smetnje, a da ostalima kaže okrenite tu i tu stranu u udžbeniku. To je vulgarizacija inkluzivnog obrazovanja. Nešto nije u redu u toj učionici ako se deca osećaju zapostavljeno.

Da li je neophodno raditi IOP za predmete iz oblasti veština, muzičke i i likovne kulture, u slučaju da dete pohađa nastavu po IOP iz ostalih predmeta?

– Mislim da ne, zato što veštine nemaju veze sa akademskoim postignućima i tu predmetni nastavnik određuje šta će sa kojim učenikom raditi.

Tekst za objavu priredila
mr Mirjana Pajić