Iz ugla stručnjaka

Saradnja porodice i škole

Polazeći od uverenja da su porodica i škola primarni sistemi dečijeg rasta i razvoja i da njihov usklađen odnos i interakcija vode dobrobitima dečijeg razvoja, veoma je važno pažnju posvetiti negovanju ovog odnosa, imajući u vidu perspektive svih učesnika procesa.
U našoj zemlji se o odnosu porodice i škole govori primenom termina saradnja. Termin saradnja obuhvata širok spektar aktivnosti i sadržaja koji roditelji (porodica) i nastavnici (škola) realizuju sa ciljem unapređenja različitih aspekata dečijeg života. O benefitima dobro organizovane saradnje porodice i škole svedoče i rezultati mnogobrojnih naučnih istraživanja, koji pre svega ukazuju na pozitivne aspekte dečijeg razvoja u oblasti socijalizacije, ponašanja, obrazovnog uspeha, motivacije za učenje i slično. Pored benefita dečijeg razvoja, dobro organizovana saradnja vodi dobrobitima svih učesnika procesa – roditelja i nastavnika (formiranje pozitivne školske klime, samopouzdanje roditelja, zadovoljstvo u oblasti roditeljstva…).
Međutim, treba istaći da uprkos pozitivnim efektima saradnje porodice i škole, u vaspitno-obrazovnoj praksi se opažaju teškoće sa kojima se susreću, kako roditelji, tako i nastavnici i deca. U naučnoj literaturi se u tom smislu govori o jazu između prakse i retorike saradnje porodice i škole.

Akcenat je samo na priči o značaju i važnosti saradnje, dok su konkretne efektivne aktivnosti i sadržaji u okviru koje bi i roditelji i nastavnici dali doprinos u drugom planu. Postavlja se pitanje zašto je to tako?

Deo odgovora na postavljeno pitanje sigurno se nalazi i u činjenici da je saradnja porodice i škole složen, multidimenzionalan odnos, uslovljen velikim brojem faktora škole i porodice i šireg društvenog konteksta. U tom smislu važno je prilikom razmatranja i planiranja saradnje imati u vidu upravo neke, ako ne i sve faktore uticaja na kvalitet odnosa saradnje. U nastavku rada ćemo ukazati na faktore koji otežavaju saradnju nastavnika i roditelja, a koji se baziraju na stavovima nastavnika prema roditeljima.

Šta sputava saradnički odnos porodice i škole?

Kada govorimo o saradnji porodice i škole najčešće se misli na saradnju roditelja i nastavnika. Nastavnici kao predstavnici škole imaju veoma važnu ulogu u planiranju i realizaciji saradnje sa roditeljima. Stav i odnos nastavnika prema roditeljima u značajnoj meri utiče na građenje uspešne, efektivne saradnje. Rezultati naučnih istraživanja iz ove oblasti ukazuju da nastavnici interakciju sa roditeljima često doživljavaju kao neprijatnu i stresnu. Uzrok stresa i neprijatnosti sigurno se delom nalazi i u stavu koji nastavnici imaju prema roditeljima, a koji mogu negativno uticati na građenje efektivnog saradničkog odnosa.

Roditelji kao problem i protivnici

Postoji tendencija da nastavnici roditelje doživljavaju kao protivnike. Kada roditelji smatraju da sa njihovim detetom nešto nije u redu ili da dete ima neki problem, uprkos uveravanju nastavnika da to nije tako, često se roditelji etiketiraju kao oni koji preteruju. Isto tako, kada se roditelji ne slažu sa procenom nastavnika o svom detetu, kada žele drugo mišljenje, onda se za njih kaže da „negiraju realnost”. S druge strane, kada su roditelji uporni u svojim zahtevima, odbijajući sugestije nastavnika, često su doživljeni i kao „agresivni”. Ukoliko nastavnici na navedene načine opažaju i doživljavaju roditelje, etiketirajući ih, efektivna saradnja je svakako otežana. To može stvoriti konflikt između roditelja i nastavnika.
Važno je imati na umu da nastavnici mogu imati različite ciljeve i prioritete saradnje sa roditeljima. Ciljeve i prioritete saradnje treba jasno osvestiti, predstaviti ih roditeljima i voditi se njima prilikom planiranja zajedničkih aktivnosti sa roditeljima, naravno imajući u vidu roditeljske kapacitete.

Roditelji kao manje sposobni

Postoji tendencija da se roditelji posmatraju kao oni koji ne opažaju situaciju realno, kao oni koji su manje pažljivi i manje inteligentni od profesionalaca. Stoga se ne uvažavaju ideje i mišljenja roditelja. Usled toga roditelji imaju osećaj da nemaju kredibilitet koji zaslužuju. Važno je imati u vidu da većina roditelja ima obilje informacija o deci koje mogu biti dragocene za nastavnike tokom rada sa decom. Korisno je imati stav da su nastavnici, psiholozi, pedagozi profesionalci, stručnjaci za dečije obrazovanje i razvoj, a roditelji su stručnjaci za svoju decu.

Roditelji kojima je potrebno savetovanje

Neki stručnjaci smatraju da mnogi roditelji koji imaju probleme sa decom teško prihvataju tu činjenicu, usled čega im je potrebno savetovanje. Time roditelji dolaze u fokus pažnje, a ne dete, i to može biti izuzetno frustrirajuće za roditelje. Kako bi se izbegao mogući konflikt važno je osloniti se na snage roditelja, a ne na njihove slabosti.

Roditelji kao uzrok problema

Još jedna moguća prepreka u razvijanju efektivnog odnosa roditelja i škole je slučaj kada nastavnici smatraju da su roditelji uzrokovali ili doprineli problemima dece.

Ovo se češće dešava sa decom koja imaju emocionalne ili probleme ponašanja. U takvim slučajevima roditeljima se često pripisuje da su decu lišili ljubavi ili discipline. Dešava se da ukoliko deca imaju poteškoća u učenju razlozi budu pripisani lošem roditeljstvu.

Mnogi roditelji koji imaju decu sa poteškoćama ili invaliditetom doživljavaju krivicu iz jednog ili drugog razloga. Neki se pitaju da li su oni na bilo koji način odgovorni za izazivanje problema, dok se drugi osećaju krivima što nisu bili u mogućnosti da provode više vremena radeći sa svojom decom na prevazilaženju problema.

Možemo zaključiti da nije poželjno sa roditeljima komunicirati na principu izazivanja osećaja krivice, direktno ili indirektno, jer to neće pomoći u prevazilaženju osećaja krivice. Sa osećajem krivice i poljuljanim samopouzdanjem roditelji teško mogu doprineti efektivnosti saradnje.

Ranjivi roditelji

Nastavnici mogu smatrati roditelje previše ranjivim i samim tim ih ne tretiraju kao saradnike, odnosno partnere. To se najčešće dešava kada nastavnici ne žele da kažu roditeljima celu istinu o teškoćama sa kojima se susreće njihovo dete. Dakle, neke od slabosti deteta mogu biti ublažene ili se roditeljima može dati previše optimističan pogled na budući napredak deteta. Ovo ne doprinosi razvijanju dobrih odnosa, pošto roditelji u velikoj meri cene mišljenje i sud profesionalaca o njihovom detetu.

Nastavnici i profesionalci koji se u odnosu sa roditeljima ponašaju superiorno zapravo doprinose osećaju ranjivosti roditelja, što može dovesti do stvaranja odbrambenog stava roditelja i otpora. Osećaj ranjivosti je razumljiva reakcija kod roditelja koji traže pomoć za svoje dete, a posebno i za sebe. Dakle, profesionalci treba da umire taj osećaj nesigurnosti, ranjivosti roditelja, a često se dešava da nesvesno upravo to ne čine. Usled toga neophodno je razvijati komunikacijske veštine koje su neophodne za komunikaciju sa roditeljima.

„Profesionalna distanca” prema roditeljima

Mnogi nastavnici su u odnosu sa roditeljima „hladni”. Žargonski rečeno, drže ih na profesionalnoj distanci. Oni ne žele bliske odnose sa roditeljima, jer smatraju da to može uzrokovati probleme. Ovakav stav može rezultirati negativnim stavom roditelja i može biti posledica nedostatka poverenja roditelja. Imajući u vidu da su mnogi nastavnici i profesionalci upravo školovani da primenjuju emocionalnu distancu sa roditeljima, s druge strane roditelji tu distancu mogu tumačiti kao nedostatak empatije za njihovu situaciju.

Stavovi potrebni za efektivan rad sa roditeljima

Nasuprot negativnim stavovima koje nastavnici mogu imati prema roditeljima, oni kao profesionalci moraju sagledati kapacitete roditelja i porodični kontekst. Roditelji sagledani kao potencijalni resurs, sa informacijama i podacima o detetu i porodičnom okruženju, mogu činiti dragoceni doprinos saradničkom odnosu. To znači da treba biti zainteresovan i u saradnji sa roditeljima primenjivati veštine asertivnosti.

Poželjno je da nastavnici saopštavaju roditeljima svoje stavove iskreno uz poštovanje i empatiju. Uvek treba iskreno nastupiti i reći ukoliko nešto predstavalja nepoznanicu. Skrivanje iza profesionalne fasade kompetencija ne vodi dobrobitima saradnje.

Poželjno je uvažavati mišljenja i stavove roditelja, ozbiljno ih razmotriti. U većini slučajeva želje roditelja treba poštovati čak i ako su u suprotnosti sa stavovima profesije, jer roditelji imaju dugoročnu odgovornost za svoju decu.

Što je najvažnije, nastavnici moraju razvijati empatiju sa roditeljima. Veoma je važno sagledati situaciju iz perspektive roditelja i deteta. Razumevanje situacije roditelja i dece, prožeto empatijom u većoj meri doprinosi produktivnosti saradnje.

Nataša Duhanaj, pedagog
Osnovna škola „Veselin Masleša”, Beograd

O autorki teksta…

Nataša Duhanaj je pedagog u OŠ „Veselin Masleša” u Beogradu. Dugogodišnjim radnim iskustvom u školi, kako u srednjoj tako i osnovnoj, sticala je iskustvo i proširivala znanja u radu sa nastavnicima (kolegama), decom i roditeljima. Poslednje tri godine se nalazi i u ulozi studenta doktorskih studija Filozofskog fakulteta u Beogradu. Profesionalnu pažnju i interesovanje posebno joj okupira tema i problematika saradnje porodice i škole i u okviru ove oblasti se trudi da daje svoj stručni i naučni doprinos. Živi u skladnom braku, ima ćerku.