Iz ugla stručnjaka

Brodić poverenja

Iako su međunarodno usvojeni principi obrazovanja dece sa posebnim potrebama implementirani kroz reformu obrazovanja u Srbiji, i dalje postoje značajne prepreke u inkluzivnom obrazovanju. Postoje strategije i mere, ali su raspoloživa sredstva minimalna – sudeći i po ličnom iskustvu, a i po nacionalnim izveštajima Srbije za publikaciju „Politika obrazovanja učenika pod rizikom i sa posebnim potrebama”.
U definiciji pojma inkluzija nalaze se i pojmovi uključivanje, obuhvatanje… Naredni tekst se ne odnosi na inkluziju u obrazovnom smislu. Progovorila bih malo glasnije o potrebi lične uključenosti odraslih u život i srce svakog deteta, o potrebi za obuhvatanjem ličnosti deteta iskonskim poštovanjem i ljubavlju… Kad malo bolje razmislim, i odrasli su inkluzivna bića, samo što to teško priznaju. Svako dete, svaki čovek u određenom trenutku života, u nekoj razvojnoj ili situacionoj krizi, ima potrebu za, kako bi se to danas u prosveti reklo, dodatnom podrškom. Škola najčešće pruža obrazovnu dodatnu podršku. Po mom mišljenju, mnogo je važnija emocionalna i socijalna podrška koju, neretko, većina dece potrebuje, a čini mi se da je u istoj meri potrebna i većini odraslih osoba, pogotovo u ovo vreme globalne pandemije.

Kancelarija pedagoga krije mnoštvo priča koje ne može svako da razume; krije dogovore, odgovore, saradnju, gomilu dokumenata; krije zabrinutost, a ponekad i koju puštenu suzu, suzu roditeljske nemoći i muke, suzu povređene učeničke sujete ili istinskog pokajanja, suzu nastavnikovog tereta i problema odeljenjskih starešina. No, nikada nije kanula suza iz one duše koja bi možda trebala najglasnije da plače, a to su malene duše koje su iz različitih razloga ostale uskraćene disanja punim kapacitetom zdravog, bezbrižnog i interaktivnog detinjstva. Poznati psiholog koji je proučavao međusobnu zavisnost sredine u kojoj dete živi i njegovog ponašanja kaže: „Dajte mi tek rođeno dete da ga odgajam i ja ću ga naučiti da puzi i hoda; da se penje i gradi kuće od drveta i kamena; učiniću ga lopovom ili revolverašem. Mogućnosti oblikovanja u bilo kom smeru gotovo su beskonačne”. U očima ovakve dece moraš sam uploviti da bi pružio pravu vrstu pomoći. Brodićem poverenja moraš prvo otići do njihovog srca i tu baciti sidro. Moraš mu srce nahraniti toplom rečju, osmehom. Moraš mu srce zaliti primerenom šalom. Moraš mu u srcu pokrenuti radost zanimljivom igrom ili aktivnošću, verujući da taj impuls radosnog rada može stići do svih delića detetovog bića. Kada se dobro usidriš i pošalješ pravi impuls onda lako možeš šetati po njegovom malenom, ranjivom biću i mudro ga voditi.Najveća plata za rad sa ovakvom decom jeste njihova saradnja, otvorenost, želja da dođu što pre opet, mahanje sa osmehom kada te sretnu među drugim osobama, pozitivna poruka roditelja i najmanja promena u većoj vršnjačkoj grupi koja traje makar i jedan dan. Eh, kako bi njihov život izgledao drugačije da sredina u kojoj su postavljeni ume na pravi način da ih „zaliva”, da ih utopljava i raskravljuje strahove, nesigurnosti, padove i da greške pretvara u povratne informacije, a ne u neuspehe nad kojima se drže konferencije. Deca kojoj je neophodna dodatna podrška u školi, a i van nje, funkcionišu samo u ličnom odnosu i neophodan je naš graditeljski pristup. Ne bi trebalo da im dajemo samo da beru cveće, već da ih naučimo da uzgajaju sopstvene biljke. Svako dete možemo posmatrati kao jedno seme. Zagledani u njegovu dubinu, ugledaćemo klicu novog života za čiji rast smo svi po malo odgovorni, jer nema slučajnih susreta. Ipak, istinski smo delatni u razvijanju dečjeg života samo ako se brodićem poverenja ukrcamo u njegovo maleno i nežno srce dok ga tinejdžerske i mladalačke vode ne preklope talasima nedodirljivosti. Tada samo retki, iskusni i mudri mogu naći put koji mora biti i uvek jeste bio – ljubav prema čoveku i prema životu.

Budimo saradnici jedni drugima na ovoj njivi života na kojoj se mora neprestano i puno raditi ako želimo zdrave i sočne plodove života i shvatimo na pravi način reči da je ljubav mnogo puta promenila ljude, a gnev nikada. A koliko brzo bezuslovna ljubav menja dete, čak i kada to deluje nemoguće, mnogi su se uverili.

Danijela Mladenović,
školski pedagog

Danijela Mladenović, diplomirani pedagog, zaposlena na radnom mestu školskog pedagoga, rođena je 30.09.1977. godine u Kragujevcu. Majka je petoro dece, usmerena na stvaralačko vaspitanje u oblasti rada sa učenicima i decom. Raduje je saradnja i pružanje podrške roditeljima u osnaživanju porodičnih odnosa i razvoju celokupne ličnosti deteta. Trudi se da zaposlenima u nastavi bude saradnik na unapređenju celokupnog obrazovno-vaspitnog procesa i da dela u okvirima pravoslavne hrišćanske pedagogije.